O školi

Dragi bistrajnski školarci, falen Isus i Marija! Vesela sam da ste me pohodili, svou prvu škuolu. Mame decu vučiju govoriti, liepe se ponašati, Boga moliti. Škuola vas je nafčila čitati, pisati, računati, risati i popievati. Kak i mama, i mi smo znali podragati, pofaliti i nagraditi. Bile je i kaštige če ste bili lieni, neposlušni, zločesti ili prosti. Ounda je šiba imala posla, packe smo delili, nekteri su na koruze klečali ili f koutu moučali. Ti cajti su prešli i si veliju da „od zibeli pak do groba, najlepše je škuolske doba“. Gizdava sam da su mnuogi od vas liepi glas o svoje škuole i Bistre po domovine i po svietu prenesli. Sad sam škuola – muzej ki čuva zapise i falačec bistrajnske starine da se ne pozabi kak je nejgda bile.

U teškim starim vremenima, u kojima je glad seljaku bila stalan gost, a rat, „kuga“ i smrt česti suputnici, pismenost i obrazovanje Bistranima nisu bili prioritet niti su im bili dostupni.

No, došlo je doba velikih društvenih promjena potaknutih industrijskom revolucijom i širenjem prosvjetiteljskih ideja. Koncepti slobode, jednakosti i bratstva, utkani i u hrvatsku trobojnicu, nezaustavljivo su mijenjali svijest ljudi, da bi konačno 1848. godine val revolucija protresao cijelu Europu. Tada je i u Zagrebu Velika narodna skupština, uz nacionalna i politička prava i slobode, zahtijevala: „Uvedenje narodnog jezika u … sve višje i manje učionice; … utemeljenje sveučilišta u Zagrebu; … slobodu štampe, věre, učenja i govora; … zastupanje … naroda na temelju jednakosti bez razlike stališa; … jednakost sviuh bez razlike stališa i věre pred sudom“ i slično. Te iste godine, 25. travnja, ban Josip Jelačić konačno je ukinuo kmetstvo.

U to doba pokrenuo je 1838. godine i bistranski župnik Mato Belloberg (župnik od 1820. do 1840.) na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika (1788. – 1869.) izgradnju pučke škole u Poljanici Bistranskoj. Ideja o obaveznom školovanju nije bila nova, pojavljuje se u našim krajevima zapravo još u vrijeme Marije Terezije (na vlasti od 1740. do 1780.), no škole u Banskoj Hrvatskoj i dalje su bile iznimno rijetke.

PRVA (DRVENA) ŠKOLA iz 1843. godine

Prvi školski objekt izgrađen je nakon raznih peripetija 1843. godine. Za prvog učitelja postavljen je Petar Šimunković za kojeg se u župnoj spomenici navodi da „ … malo čitat, još menje pisat je znal, a od drugih znanostih jednom naučitelji potrebnih niti sejnal nije“. Budući da se župljani nisu mogli dogovoriti oko odabira novog učitelja i visine njegove plaće, škola je idućih pet godina ostala prazna. Za to je vrijeme procurio krov i istrunuo pod. Tek je novopostavljeni župnik Jakov Cerovski (1848. – 1884.) uspio uvesti red, kad je nakon velike svađe, a čak i tučnjave, i uz prisilu kotarskog suca 1849. godine za novog učitelja postavljen Juraj Vešligaj. Župljani nisu bili zadovoljni jer su svake godine morali osigurati njegovu relativno visoku plaću od 200 forinti u srebru i 15 metara drva, a djecu su nerado slali u školu zbog svakodnevnog posla u kući i na polju. Ipak, nakon dvije godine rada škole, u župnoj se spomenici navodi kako je oko 100 djece „…dobro čitat, po nekuliko pisat i računat, a vnogo iz Navuka K erstjanskoga i Dogodovštine jese vu kratkom tom vremenu navčilo…“.

NOVA, DANAS STARA ŠKOLA iz 1878. godine

Zbog povećanog broja učenika koji su željeli pohađati školu i dotrajalosti stare zgrade, pristupilo se 1877. godine izgradnji novoga zidanog objekta, u skladu s državnim programom opismenjavanja puka. Odabran je tip manje jednokatne dvorazredne pučke škole s dvama stanovima za učitelje, uz gospodarske objekte, vrt, voćnjak i pčelinjak za praktičnu nastavu. Smještena je podno župne crkve i farofa s kojima čini vrijednu ambijentalnu cjelinu. Posebnost školske zgrade u Poljanici Bistranskoj oblikovanje je u stilu tadašnje industrijske arhitekture.

Svečano otvorenje i posvećenje novosagrađene školske zgrade održano je 27. listopada 1878. godine. Nastava je počela sutradan i održavala se sve do 1966. godine, kad je sagrađena današnja školska zgrada u Poljanici Bistranskoj. Škola ipak nije ostala prazna i zaboravljena; u njoj su i dalje nastavili živjeti učitelji, pa tako jedna učiteljica i danas stanuje u školi.